26. prosinca 2022. – Planinarsko sklonište Pakline
Iznimno topao zimski dan odlučili iskoristiti smo za izlet na Biokovo.
Odluka je pala na posjet Planinarskog skloništa Pakline. Do skloništa vodi više staza, mi smo se odlučili za onu iz Gornjih Brela.
Auto smo ostavili na makadamskom putu odmah nakon silaska sa glavne ceste te se uputili pješice do početka staze. Staza je dobro označena i lako se prati.
Prva lokacija na koju se nailazi je “Nevistina stina” uz koju se veže legenda o okamenjenim svatovima, a zapravo se radi o povećoj glatkoj stijeni koja ne podsjeća baš na ništa i treba imati poprilično bujnu maštu pa u tim stijenama uočiti ljudski oblik.
Sa lokacije se pruža solidan pogled na more i Brela, a ugođaju sjedinjenja s Prirodom dodatno pridonosi dalekovod HEP-a, koji su vrijedni radnici odlučili zabetonirati baš tu, usred prirodnog fenomena. Dodatno, neki umjetnik iz Teslića ponio je kantu boje i kist pa prigodno potpisao svoj grad na nekih cca 3 kvadrata površine stijene. Svaka čast asu, dobre volje nositi kantu boje po Biokovu..
Obavili standardno fotografiranje, selfieje, ispentrali se na stijenu i slikali iz žablje perspektive ne bi li stijena izgledala veća i naš podvig što atraktivniji, pa nastavili uzbrdo.
Sljedeća lokacija: Šuplja stina ili Biokovsko oko, do koje se dolazi stazom kroz borovu šumu. Ti borovi meni nepoznate vrste zanimljivih su oblika i nekako su fora, djeluju kao veliko Bonsai drveće i slikao sam ih dosta puta ali mi slike nisu nešto.
Šuplja stina je nekakva velika stijena koja ima rupu kroz koju se vidi more i Brela. Fora je, moram priznati, a obzirom da je vjetar puhao poprilično jako, na brzinu smo se poslikali, obavezno uspentrali po vrhu stijene, bacili pogled u ponor i nastavili dalje. Fotke su ispale cool i bit će dobar materijal za story na Instagramu, a možda bude i koja profilna.
Slijedeći oznake staze, nakon nekih sat vremena (koje uključuje više stanki za fotkanje i osvježavanje rakijom ili nekim drugim eliksirom zdravlja), stiže se do skloništa Paklina, kućice koja svojim izgledom podsjeća na autobus. Kućica je svima dostupna za korištenje (tj. nezaključana), pa smo ušli unutra i iznenadili se kako je uredno i čisto. Netko je ostavio i spomenar pa smo se i mi uknjižili. Listao sam unatrag da vidim ima li netko poznat ali mi je dosadilo nakon pola minute.
U kućici je ugodno i čisto, stol i sjedišta smo iskoristili da ručamo i taman kad smo počeli uživati u odmoru nakon ručka, pridružio nam se drugi par planinara. Meni je to malo pokvarilo dan jer čak ni na Biokovu ne možeš izbjeći ljude, a kad se ubrzo pojavio još jedan par planinara, opsovao sam u sebi a njima uz osmijeh zaželio dobrodošlicu i shvatio sam da je vrijeme da se spakujemo i napustimo ovu lokaciju. Bio sam na kolodvorima koji su bili manje prometni i pružali veći spokoj.
Logično, obzirom da je ovo najmanje zahtijevna staza na Biokovu pa privlači šetače koji i nisu baš u naponu snage.
Ukratko, staza je kratka i fizički nezahtijevna, pa kao takva dosadna i neatraktivna. Za one koji nisu posebno fizički spremni ali žele malo prirode i selfie na atraktivnoj lokaciji sasvim je prihvatljiva.
Slike uskoro, čim uhvatim malo vremena
