Trenutno pregledavate Pelješac, Vrh Sveti Ilija

Pelješac, Vrh Sveti Ilija

2014. Izlet na vrh Sveti Ilija na poluotoku Pelješac.
Unatoč lijepom vremenu kakvo je bilo u polasku, dok smo došli do vrha dočekala nas je vrlo jaka bura, a pred sami vrh uspon je toliko strm da smo neke dijelove savladavali četveronoške.
Brzom umoru pridonijela je gomila suvišne opreme koju Ilija i ja svaki put ponesemo, dok je Nikica kao iskusan planinar nosio samo neophodno. Mi smo nosili svatko svoj fotoaparat, gomilu objektiva (kao da ćemo slikati svatove), tripod, gradela, ugljen za loženje, nekoliko noževa, male bočice sa žesticom i pivo u limenci, malo crnog vina i ostalu opremu bez koje se valjda ne ide u planinu.
Na vrh smo se popeli ni mrtvi ni živi, ali je pogled stvarno spektakularan. Uspjeli smo nekako naložiti vatru, zahvaljujući Ilijinom ugljenu i gradelama, tako da se umor brzo zaboravio.
Desilo se da su nam se taman u vrijeme ručka pridružili dvoje mladih planinara pa smo ih ponudili ručkom. 
Ne sjećam se jesu li ručali s nama, ali mi je ostalo u sjećanju da sam rado od djevojke (koja se predstavila kao Lepa Đasta – što je uistinu i bila) prihvatio ponuđenu čokoladu i umjesto da pristojno odlomim komadić, uzeo sam joj cijelu čokoladu uz obrazloženje da mi se trenutno ne jede ali ću spremit za kasnije. Iliji je obraz otpao i to mi je poslije i rekao, ali kad sam ih u povratku ponudio čokoladom nitko nije odbio. Preživljavanje i opstanak na najjače.
Od ostalih zanimljivosti valja napomenuti da smo na pola puta vidjeli ogromnu zemljanu površinu koju su razrovali veprovi, pa kad smo Iliji objasnili, on je bez razmišljanja izvadio dva Rambo noža i tako sa isukanim noževima nastavio narednih nekoliko kilometara. Ja sam mogao mirno nastaviti fotkati, obzirom na arsenal kojim je Ilija raspolagao.
Eh da, na vrhu smo vidjeli i krdo divljih konja. Lako se da zaključiti da se ne radi o nikakvim mustanzima ili čemu egzotičnom nego vrlo vjerojatno netko na njih prima poticaj a živina puštena da slobodno luta po brdu. Nisu nešto ti konji, ali u spomenar pišem crticu da sam ipak sreo divlje konje.
Ne nosimo planinarske knjižice, nismo članovi nikakvih društava (ne daj Bože), tako da si nismo otisnuli pečat koji je tradicionalno na vrhu, ali smo umjesto toga ostavili improvizirana gradela ako se netko zaželi roštilja na orkanskoj buri.
Definitivno lokacija koju planiram ponovno posjetiti.

Odgovori