Najprije par riječi o Šćirovcu.

Šćirovac je jedan od najviših i najljepših vrhova Biokova, a ujedno i jedna od kontrolnih točaka HPO-a. To je glomazan vrh strmih strana na sjeverozapadnom dijelu biokovskog masiva. Na nekim kartama vrh je označen imenom Miletnjak.

Na vrh se može popeti s nekoliko strana, sa sjevera iz zaseoka Šute, sa zapada iz sela Bartulovići i s južne strane iz Basta.” Bla bla, ovo sam iskopirao sa interneta. Totalni bulšit, neš ti ljepote, gomila kamena.

Ja sam se odlučio popeti ovom opcijom iz sela Šute. Rano zorom sam izašao sa autoputa na izlaz za Zagvozd, te prateći google mape pogriješio nekoliko puta pokušavajući pronaći Šute, a stvar je spasila neka starija gospođa koja je stajala uz cestu sa krunicom u ruci. Slijedeći njene upute pronašao sam Šute, te ostavio auto na kraju sela i krenuo uzbrdo prateći planinarske oznake.

Staza je slabo označena, put loše održavan, naročito prvih 500 metara, pa je potrebno provlačiti se kroz šušljagu, svako malo skidati paučinu sa lica i izbjegavati draču koliko je to moguće. Mislim da su to putevi koje su nekada davno koristili za šverc duhana iz Hercegovine prema Makarskoj i za čuvanje stoke, a kako se obje grane te privrede polako gase, tako i staze bivaju sve zapuštenije.

Negdje na otprilike 550 metara naišao sam na nekakvu poprilično veliku lokvu, koju sam malo poslikao pa nastavio dalje. Ništa spektakularno, obična lokva, ali kakav – takav motiv za uslikati, kad već vučem u rancu ovu ciglu od foto aparata. Dalje nakon te lokve put je nešto prohodniji, ali i dalje slabo označen tako da sam u dosta situacija morao zastati da pronađem stazu. Moram priznati da mi je u tome dosta pomogao i moj Garmin sat, koji doslovno ima ucrtanu svaku kozju stazu, a po preciznosti je bolji od karata na mobitelu. Precizan je takoreći “u metar”, pa bitno olakšava kretanje i ulijeva sigurnost.

Kada se prijeđe nekih 700 metara nadmorske visine, ulazi se u bukovu šumu i ostatak staze skoro do vrha je kroz ugodnu hladovinu, s tim da ugođaj kvare rojevi komaraca.

Ponio sam foto aparat u nadi da ću uslikati nešto spektakularno, ali prizori su uglavnom jednolični, ništa posebno. Pri samom vrhu, ne znam na koliko točno visine ali debelo preko 1000 metara, izlazi se iz šume na čistinu, pa se ubrzo pruža pogled na more (Makarska i Brela valjda), a prema sjeveru pogled na autoput i neka sela.

Do samog vrha slijedi malo pentranja po oštrim stijenama, vjetar je puhao poprilično jako pa sam se lijepo rashladio. Tu sam naišao na divokozu koju sam na brzinu uslikao mobitelom, a na vrhu uslikao križ od inoxa čisto kao dokaz da sam se popeo na vrh. Poged s vrha je bezveze. Hrpa kamena, krajolik se gubi u plavkastoj izmaglici, okolni vrhovi su također kameniti. Tko očekuje Yellowstone ili kanjon Colorado, bolje da se ne muči. Nema ništa zanimljivo osim onog zadovoljstva nakon dobro odrađenog treninga. Sličan efekt može se postići na pokretnoj traci.

S vrha se vide vrhovi Sv. Ilija i Sv. Jure (koje sam već ranije posjetio). Ovo napominjem iz čiste taštine. Ja sam se popeo a vi niste.

Staza je jako strma, sat mi je izbrojao oko 23000 koraka i pokazao dijagram koji podsjeća na kut od 45 stupnjeva, tako da se može reći da je staza teška i zahtijevna.

Za uspon mi je trebalo nekih 5 sati, za silazak puno manje.

Ako me pitate je li vrijedilo, ne znam šta bih vam rekao. Da sam ponio 20 – 30 kilograma duhana iz Hercegovine pa prodao u Makarskoj, možda bi i vrijedilo. Ovako, radi se o čistom mazohizmu ali definitivno bolje i to nego ležanje na plaži cijelo popodne.

Moj savjet: ostanite doma uz kutiju Domaćice i pivo, te odaberite nešto od kabelskih kanala, bitno je samo da izbjegavate domaću Harač TV.

Evo slike:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)