Izlet na Biokovo 23.03.2024. . Odluka je pala na vrh Šibenik, obzirom da do sada nisam posjetio taj vrh a uspon mi se činio dovoljno zahtijevan da ne ispadne neka šetnjica parkom.

E da, obzirom da većina prevrne očima kad vidi gomilu slova, evo direktan link kojim preskačete moje pametovanje i idete direktno na fotografije: Link za fotografije / Link za video

Za Vas mazohiste, evo par riječi o usponu, možda bude korisno ili barem zabavno. Meni služi najviše kao podsjetnik, nešto kao ego spomenar.

Dakle, krenuo rano ujutro, oko 6, i slijedeći upute sa planinarenje.hr ostavio auto kod restorana Panorama pa započeo sa usponom. Nisu se baš proslavili sa označavanjem polazne točke, a ni ostalih, tako da sam izgubio nekih 20 minuta blamirajući se po šušljagi oko neke crkvice, pa sam nabasao na neke pčelinjake, pa na neke skupocjene vile, i na jedvite jade našao početak staze. Neću vam otkriti gdje sam našao polaznu točku, čisto da i sami osjetite frustraciju kako naš domaći svijet baš ništa ne zna napraviti kako treba.

Staza je poprilično loše označena, oznake su izblijedile odavno, ali to ne zamjeram nikome, nema šanse da bi mene netko nagovorio da glavinjam po planini sa kanticom boje i kistom. To je neki poseban soj ljudi valjda.

Tamo negdje na cca 800 metara, neki obješenjak je stavio oznaku staze koja me uspjela zbuniti pa sam pogrešno skrenuo, prateći nešto ŠTO IZGLEDA KAO STAZA a daljnji izostanak oznaka pravdao sam si činjenicom da je staza ionako loše označena pa će se valjda pojaviti. Iako sam dosta rano uočio na mapama da odstupam od staze, ponadao sam se da ću naći neki prečac, ali sam na kraju zaglavio u podnožju litice koja je neosvojiva bez alpinističke opreme. Fino sam sočno opsovao, pritom mi je pukla desna naramenica (treger) na ruksaku pa je stvar postala još zanimljivija (tako mi i treba kad ruksake kupujem na benzinskim postajama). Problem sa ruksakom premostio sam nekom Nik Praskaton metodom, još malo psovao, pa se uputio natrag da pronađem stazu. Pritom sam fino otresao i malo kliznuo guzicom po kamenjaru, ali hlače su izdržale, a što je najvažnije izdržao je i fotoaparat na leđima. Napokon pronašao stazu, nastavio dalje malo ljut što sam izgubio toliko vremena, ali ništa strašno, dešavalo se već. Odustajanje NIJE opcija.

Na cca 1000 metara ima neka pećina, poprilično impozantna, ispod nje je neka spomen ploča od nekoga nekome. Nisam gubio vrijeme na detalje (jer ja sam tu više radi treninga) pa sam samo produžio, a jedan od boljih prizora je stepenasti uspon koji je uslijedio. Jako strmo, usko, klizavo, a ponor ispod je taman toliki da se IPAK malo zamisliš i pripaziš. Snimio sam taj prizor i odmah ga okačio na Instagram uz Stairway to heaven, da svi vide kakva sam ja faca.

Oni koji su bitni opalili su lajk. Ostalima PNNK i kurtoazni osmijeh.

Na 1200 metara naletio na par divokoza, uslikao ih svojim svatovskim objektivom jer nemam para za neke tele optike, i tu sam napravio prvu pauzu. Zamezio i popio kavu na suncu. Obzirom da je Šibenik na 1449 m NM, smatrao sam da mi je ostalo još malo do vrha i čestitao sebi kako sam brz i u kondiciji. E pa, za tih 250 metara ima se čovjek nahodati. Trebalo mi skoro 2 sata do vrha. Naletio na ogromno stado divokoza, poslikao i posnimao, na vrhu pojeo mesni narezak i ajmo nazad.

Na povratku sreo 5-6 poprilično starijih osoba, sa onim štapovima kako nabadaju po stazi i kad sam njih vidio shvatio sam je bolje šutit i ne pravit se neki sportaš. Zapravo mi stvarno nije jasno kako su savladali neke dionice ove staze , naročito klizište, pa one “stairway”, pa goleme oštre stijene pri vrhu (htio sam je ocijeniti sa “jako teška” ali sad ću je ocijeniti sa “neš ti”). Pristojno sam se upitao s njima, njihov predvodnik je sa neodobravanjem vrtio glavom što putujem sam pa sam ih pozdravio uz objašnjenje da ih ne želim zadržavati.

Nekih posebnih prirodnih ljepota nema, da se ne lažemo. Gomila kamena, nešto jadne šume, još kamena i to je to. Pogled na Makarsku i Korčulu mi je standardno dosadan. Opalio sam par fotografija čisto za uspomenu. Ono što je zaista vrijedno spomena je taj rekreativni dio. Moj Garmin me pohvalio da sam prešao ovaj – onaj prag, da samo tako nastavim itd. Propisno sam se izmorio a to je bila i svrha, tako da i ovom izletu dajem pozitivnu ocjenu. Ako želite napasati oči na nekim prirodnim ljepotama, predlažem neke druge lokacije, ovisno čime se krpite.

Da pojasnim malo ovo o “prirodnim ljepotama”: muka mi dođe kad pročitam utiske planinara ili novinara po domaćim portalima kako se izlaskom na planinu može nauživati svježeg zraka, kako je to odlično za rješavanje od stresa ili anksioznosti i još kojekakve fraze. Ne znam stvarno o čemu bulazne svi ti ljudi. Ispada kao da živimo u mega gradovima tipa New York u kojem se stanovništvo guši u smogu i k tome još svi upravljaju vlastitim korporacijama pa ih žive pojede stres i anksioznost? Dajte molim vas, pa nismo TOLIKO urbana zemlja, pa kod nas čak i u Zagrebu i Splitu ljudi i dalje drže kokoši iza kuće. Najbolju janjetinu jeo sam u Mokošici, lik uzgaja ovce. I sad da ja nešto pričam kako sam se NAPOKON nadisao kisika, zaboravio na brige i slično… Kao što rekoh, OK, bio sam na planini, koja je zapravo hrpa kamena i makije, ispod nje se prostire more koje je zapravo samo plava crta na horizontu, a što se tiče nekog planinarskog podviga smanjite doživljaj, ljudi od 70 godina planinare.

Kad god pogledam na Makarsku vidim gomilu vila izgrađenih sa (ili bez) shady građevinskim dozvolama i preplavi me nacionalni ponos kako smo sposobna nacija koja sa plaćama od 800-1300 eura uspijeva već do svoje 40-te izgraditi ville vrijedne nekoliko milijuna kuna ili eura. Kad uzmemo u obzir koliko košta kupovina šumske parcele, pa izazivanje požara kako bi se to šumsko područje moglo prenamijeniti u građevinsko, pa mito, pa pikamer za ukopavanje u brdo, pa izgradnja puta, pa izgradnja objekta, pa uređenje… Muka je to, ne daj Bože nikome.

Prostora za betonizaciju obale, ali i Biokova ima još na stotine tisuća hektara, to se lijepo vidi sa vrha, a tko god je odričući se kave i bijeloga kruha uspio uštediti za villu od par milijuna kuna ili eura, lako će si pribaviti i helikopter, tako da ne vidim razloga da se ne nastavi sa betonizacijom uzbrdo, sve do vrha odakle se gostima pruža divan pogled na more. Ako mi padne još štogod na pamet, nadopisat ću, zasad toliko.

Evo video:



Foto album:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)