Odabrao stazu “Bartulovići » Šćirovac » Sveti Ilija » Osičine » Bast” i skinuo GPS trag.
Vani je oblačno, ja prije puta pijem kavu i letimično proučavam upute. Što se tiče mogućnosti padalina, prognoza kaže bit će kiša ali ja se vodim dobrim starim motom “neće valjda”. Letimičnim pregledom detalja o stazi saznajem da spada u kategoriju “jako teška” ali to uvijek kažu, tako da u to ne vjerujem. Uglavnom, našao neko zabačeno selo gdje sam ostavio auto pa polako uzbrdo. Prvu pauzu napravio na 600 metara. Za sada ništa vrijedno spomena. Katastrofalna sparina, pa ako i okrene kiša neće biti velike razlike. Od znoja ionako mokar ko čep.
OK, prognoza je IPAK bila točna. Počela kiša, što nije uopće strašno, jedino je malo teže hodati jer je klizavo. Smisao ovih mojih izleta ionako nije planinarenje kakvim ga doživljavaju romantičari i oni što se svemu dive i svemu čude. Ja se penjem čisto da se izmorim i ne mislim ni o čemu. Ako mi nešto podigne nervozu, kao npr. kiša, skuliram se i prilagodim. Pivo, panceta ili čokolada uglavnom poprave raspoloženje. Pivo popravi raspoloženje i podigne optimizam.
Kiša nije dugo trajala, taman dok sam nabasao na zanimljivu crkvu na jednom vrhu. Radi se o crkvi sv. Nikole, to je sve što znam o njoj. Nisam se baš pripremao za ovu šetnju, tako da i o ostatku staze ne znam ništa.
Crkva je bila možda jedina koliko toliko zanimljiva lokacija za fotkanje, okoliš je fin, a nakon kiše naglo je zasjalo sunce pa se proširio miris kadulje pomiješan sa kravljom balegom. Oko crkve sam uočio dosta nekih četvrtastih kamenih i betonskih ploha (dim. cca 90×120), lupnuo sam nogom i odzvonilo je šuplje (fala ti Bože da nisam dobio povratno lupanje iznutra). Ne znam je li u pitanju groblje neznanih mistika kao u Indiana Jonesu ili je nešto drugo, ali nisam htio provjeravati radi poskoka. Malo me zaintrigiralo, priznajem. Neke kulture (bolje reći oblici života) na Balkanu grobnice koriste za skladištenje cigara, oružja ili droge, ali obzirom na udaljenost od magistrale odbacio sam tu mogućnost. Ali IPAK, kopka me zašto je ispod šuplje i zašto ih ima toliko puno. Nema veze, opalio par fotki pa nastavio dalje.
Naletio i na neke konje (zapravo kobile ali to nije pristojno reći), a konje redovito prate smrad, obadi i balega, tako da nemam baš neke umjetničke fotke kao što to nekim fotografima uspijeva. Približavao se nisam jer sam jednom na instagram reelsu vidio kako konj zna i ujesti.
Oko nekih nekih doba shvatio sam da uopće nemam pojma gdje se nalazim, u kojem smjeru idem, niti imam cilj gdje ću. Ovaj GPS trag koji sam skinuo sa interneta je neka vrsta kompilacije više staza, ukupna duljina mu je malo više od 56 kilometara. Ne pada mi na pamet sve to prijeći, ali budući sam samo površno pročitao upute (kao i obično), krajem oka sam ukačio da se na stazi nalazi neka zanimljiva spilja Pozjata koja čak ima svoj izvor vode, pa sam onako bez obaveze odlučio da mi to bude cilj. Nakon prijeđenih 7 kilometara, nikako da se ukaže ta spilja, pa sam se odlučio ponovno pročitati upute, ovaj put malo detaljnije. Tek tada skužim da se ta spilja nalazi na cca 1475 m visine, a ja tek na 900 mNV. Razlog je što je staza dosta položena, oscilira gore – dolje i stalno se presijeca sa nekom drugom stazom, pa sam shvatio da se sa spiljom mogu pozdraviti za danas. Zato sam sebi zadao novi cilj – da prijeđem 10 kilometara u jednom pravcu, kako bih na povratku imao lijepu okruglu cifru (da ne razbijate glavu: 10+10=20). Tako sam prazne glave samo gazio ispred sebe i svako malo skidao paučinu sa lica. Negdje na prijeđenih 8,5 km udaljenosti, naišao sam na neku veliku strminu kojom se spušta staza, pa sam odlučio ne ići dalje jer bih se u povratku morao tim istim putem penjati nazad a to mi se nije dalo. Bravo za mene da sam bar jednom odustao.
Na povratku stao na kavu u Zadvarju (kafić preko puta INE), imaju Julius aparat i to je definitivno highlight dana, a kao šlag na kraju, uspio sam sporom vožnjom isprovocirati nekog nadobudnog Splićanina u Mercedesu, tako da se odlučio da me prestigne preko pune linije točno na mjestu gdje je kamera u Zadvarju. To mi je jako popravilo dan, čak sam na glas rekao bravo lapane.
Dobro, sad je vrijeme da objavim slike, a tekst ću nadopuniti ako se sjetim još išta. BTW, čujem na vijestima da se genijalni Mate Rimac danas izblamirao (FUBAR situacija) sa svojim čudom oda auta koje nije htjelo da na glasovnu komandu samostalno dođe i doveze se, tako da sam konstatirao da je lik žešća prevara a moj Golf je i dalje pouzdaniji od njegovog neuspjelog projekta financiranog milijardama eura poreznih obveznika a rezultat mu je lošiji od naše “Represtacije” predvođene genijalnim izbornikom koji je unatoč milijunima zarađenim radeći-ne-znam-točno-šta i ne znam točno kojim zaslugama, ipak zadržao prizemnost, skromnost i kad već nema uspjeha u poslu za koji je plaćen, barem je pronašao vjeru, inšalah, inšalah.