Evo, 05:30. Upalio svoju omiljenu blues stanicu i skuhao kavu. Danas opet na Biokovo. Ne znam zašto to radim ali ajmo vidit kako će bit. Ponit ću opet foto aparat iako sam svaki put rekao da mi ne treba i džabe ga nosim.
Evo kako je bilo:
Pokupili susjedovog malog pa put Biokova. Na Rašćanima standardno po kavu, koju smo popili taman do Gornjih Brela. Ponovno sam odlučio da odredište bude planinarski dom Bukovac, jer je staza zanimljiva (tako piše na planinarenje.hr) i nije baš zahtijevna pa je pogodna za klince. Ispostavilo se da ti klinci treniraju, tako da su nas uglavnom čekali svako malo, a dosadu su kratili pumpajući sklekove. Well, neki novi klinci rekao bi Đole..
Moj zaštitni znak je da se za planinarenje nikad ne pripremam kako treba, tako da o stazi, o lokaciji, o flori i fauni ne znam ništa. Vidjeli smo more i neki otok, što se mene tiče mogao je biti Hvar ili Brač, nemam pojma, fora je bila što je bio prekriven oblakom. Vidjeli smo neke stare crkve i bezvezne urušene kuće, te par čatrnja pa će netko tko nema pametnijeg posla od toga praviti poučnu stazu i znamenitost. Meni ništa posebno. Tako nepripremljen ponovno sam naletio na onu crkvu koju sam spominjao u prethodnoj šetnji Biokvom (crkva sv. Nikole, eto bar sam to upamtio), te sam iznenađen skužio da se masu tih staza presijeca. Da sam se pripremio ne bih se iznenadio ali koga briga.
Naletjeli smo na vjevericu (nisam ni pokušavao da je uslikam), pa na divokoze, i još nešto standardne živine koju možete vidjeti svaki put kad malo hodate oko kuće, tako da nije vrijedno spomena, ali ono što JE vrijedno spomena je što smo vidjeli daždevnjaka. Latinski naziv je salamandra ali ja sam iz latinskog u onog latentnog gej profesora latinskog u Imotskom jedva izvukao trojku tako da neću glumit nekog akademika, nego ću spomenuti još jedan naziv koji sam davno naučio a to je DRUŽĐA. Nekad davno, u ono poratno vrijeme družio sam se sa pokojnim Zdravkom koji je do rata vozio Rabu (kamion) za Bugojno špediciju dok nije zaratilo, ja sam bio mladi vozač željan kilometara, Zdravko je uvijek imao nekog posla diljem Hrvatske i BiH pa smo stalno negdje išli i dok me opominjao kako vozim pričali smo o koječemu. Jednom je tako meni rekao: “Stipo, nema ti ništa gore od družđe, nedo ti Bog da na to naletiš, toga se čuvaj ko Vraga.” Pitam ga šta mu ga je sad to, a on kaže to ti je malo nešto ljigavo crno, isto Vrag izgleda (ovo zadnje je doduše znao reći i za svoju punicu). Kaže Zdravko (pokoj mu duši): “Ja sam Stipo znao kad bi naletio na nju na cesti stat, okrenut se i bjež okolo kroz neko selo samo da je zaobiđem”. Pa rekoh zašto jebote, šta je ta družđa tako zajebana? Kaže Zdravko: “Stipo, meni su rekli da ona nekad tako jako pisne (ispusti zvuk, cijuk) da moreš odma gluv ostat. Zato se s njima nikad nisam zajebavo nego kad je vidim, bjež na drugu stranu.” Eto, drago mi je da sam napokon naletio i na tu živinu, snimio sam je i malo šuškao kroz travu da se pokrene. Nije pisnula, nisam ogluvio i pustio sam je da ide svojim putem.
O tome kako sam sa Zdravkom završio u Njemačkoj i radio kao osobni vrtlar za Frau Bihlmaier neću ovom prilikom, to možda jednom kad se napijemo.
Uglavnom, kad smo se dočepali Bukovca, ispekli smo golemu količinu burgera i pljeskavica (što je skoro pa isto, razlika je samo u debljini), djeca se prejela pa smo jedno vrijeme ležali okolo u suncu i čekali da dođemo sebi. Za sljedeći put smo odlučili ići dalje jer staza nastavlja prema spilji Pozjati, koju nikako da posjetim a stalno mi se nekako nameće kao odredište. Bože zdravlja, možda na proljeće.
Ako se još nešto sjetim nadopisat ću, a evo slike i par video klipova..