Izlet gotov, stigao doma, pametan čovjek bi legao na kauč i gledao TV ali ne mogu ja to. Naime, obećao sam objaviti dojmove, ipak ima meni dragih osoba koje ovo i čitaju. First things first, idem obradit na brzinu koju sliku pa ćemo bacit par riječi na papir….
U duhu tolerancije i razumijevanja, kome se ne da čitati moje litanije, evo direct link za fotografije.
Krenuli rano, u zoru, za odredište odabrao Spilju Pozjata.
Već odavno svako malo mi se ukaže ta spilja ali nikako da naletim na nju, pa sam ovaj put odredio ciljano baš tamo. Naši domaći senzacionalisti i nepopravljivi romantičari napisali su da se radi o prirodnom fenomenu u kojem izvire čista voda, a ja unatoč logici i zdravom razumu odlučio da i to provjerim. Logika kaže, ako je spilja na 1465 mNV nema te pumpe koja će izbacivati vodu u nju, niti se ima odakle cijediti voda ako je spilja na vrhu. A poznajući teren na Biokovu, znao sam da nema puno tla iznad te visine..
Ipak, eto odlučio posjetiti taj “fenomen”.
Neki dan je bio je dokumentarac o Biokovu na omraženoj tv kući čije ime zbog gađenja ne želim ni spominjati jer za svoj (ne)rad ubiru HARAČ, i na njemu je Vedran Mlikota nešto trljao o ljepotama pogleda sa vrha i takve stvari. Kužim ja taj lokal patriotizam ali pogled je najslabija karika Biokova. S vrha se proteže pogled na sumorna plavičasta hazy brda prema BiH prekrivena neatraktivnom makijom, ispresijecana autocestom i dekorirana vjetrenjačama.
Čisto sranje od pogleda. Ni prema moru nije ništa zanimljivije ali protiv mora ne smiš ništa govorit, u nas ljudi sve osobno shvaćaju.
Kad smo pošli uhvatio sam par solidnih kadrova naše neretvanske doline, naše Glibuše, ali da nema tih boja karakterističnih za izlaske ni to ne bi bilo ništa posebno. Tek par kanala kroz smrdljivo močvarno raslinje.
O stazi se nema puno za reći. Krenuli iz sela Bartulovići (Gornja Brela) i cijela staza se proteže sjevernom stranom, dakle nije bilo puno sunca pa je bilo onako neugodno svježe ali podnošljivo. Staza je strma, oznake su dosta slabo vidljive ali u kombinaciji sa navigacijom podnošljivo. Kad smo se dokopali sunca sjetio sam se zašto je tako dobar osjećaj hodati planinom.
Negdje oko podne našli tu pećinu i naravno, upravo kako sam i mislio da će biti: kakva voda, kakve budalaštine. Tek pokoja kap koja se cijedi niz masivni kameni svod, zbog koje se pod pretvorio u blato pomiješano sa kravljom balegom. Opalio par slika pa se zabavio puno važnijim poslom: skupljanje drva i roštilj. Jadan je onaj tko čeka na moju kuhinju, nije to neki spektakl ali kad si gladan sve izgleda ukusnije nego što zapravo jeste. Podlegao i ja stereotipima pa ponio malu bočicu sa žestom. Dobri stari Stock – sjeća me na neka bolja vremena, najbolja. Potegao nekoliko gutljaja čisto onako za dušu.
I eto, pojeli, malo odmorili pa nazad. Solidna tura od nekih 10 kilometara, strmina je učinila svoje pa mi nije do zajebancije, noge me toliko bole da je nestao smisao za humor. Možda smislim nešto pa poslije ubacim.
E, da – sustigao nas neki lik u pratnji dvije žene i golemog psa (mislim da je Rodezijski gonič), pa se malo usput podružili. Njih dvije smo čuli valjda kilometar prije nego smo ih vidjeli, pitam lika kako ide – kaže ma dobro je ali njih dvije nisu prestale pričati cijeli dan. To je popratio nekim tužno šaljivim pogledom, rekoh nije ti lako druže. Pas je bio baš nekako fin.
U Zadvarju stali po kavu ali naletili na svatove, pa mi je bilo previše traumatično biti među njima, zbog čega smo uzeli coffe to go i bježi kući.
Galerija fotografija: