Biokovo 06.11.2015
Fotografije sa našeg izleta na Biokovo 06.11.2015.
Uspon je jako zahtijevan, pauze smo pravili već nakon par minuta uspona. Ipak, vrijedilo je kao i uvijek. Ovo je ujedno najbolji i najljepši uspon na Biokovo koji smo prošli.
Obzirom da je ovaj blog neka vrsta tutorijala za sve fotografe koji se žele baviti planinarenjem, pokušat ću pojasniti poneki detalj i biti od koristi.
Dakle, polazi se iz mjesta Bast. Ima neki napušteni kamenolom (barem je izgledao napušteno u 05,00 sati ujutro kad smo tu parkirali). Uz pomoć karte na mobitelu lako smo našli polaznu točku te se uputili uzbrdo. Nakon 5 minuta napravili smo prvu pauzu jer je uspon jako strm a mi usprkos komando pripremljenosti ipak nismo mogli protiv nakupljenih mliječnih kiselina u mišićima. Za slučaj da nas netko gleda s puta pravili smo se da nije zbog umora, nego smo kao ugledali super prizor koji želimo uslikati, pa smo poskidali opremu i kobajagi nešto fotografirali sa tripoda. Ja sam sebe uspio ubijediti da je fotografiranje zaista razlog mojih čestih pauza, a ne umor i loša fizička spremnost, tako da sam psihički dobro podnosio spori napredak u uspinjanju. Ne kažem da nije bilo lijepih prizora, bilo ih je. Samo što meni nisu ispali baš nešto na slikama. Ilija je štreberski naučio unaprijed stazu pa mi je putem objašnjavao da je tamo desno vrh Motika i da moramo i na njega jednom ali danas nećemo jer bi predugo trajalo. Prigodno je nadodao da je tu stradao neki Čeh, pokoj mu duši.
Nakon bezbroj pauza i beskrajne agonije uspeli smo se na nekakvu visoravan prekrivenu dubokom travom i malo prilegli. Dok smo polumrtvi od umora ležali u nekakvoj dubokoj travi gore negdje nadomak sv. Ilije, sjećam se najboljeg prizora koji sam vidio na Biokovu: cijelo stado divokoza kako doslovno lebde u brzom trku s jedne strane brda na drugo, i ogromnog muflona kako sve to nadgleda sa stijene. Ilija je dio toga uspio snimiti na video, ja sam bio previše umoran i lijen da išta poduzmem sa svojim foto aparatom. Uslikao sam Iliju dok slika koze (slika priložena u ovom albumu). Šetnja vrhom koji se proteže točno iznad tunela Sv. Ilija je nešto najbolje što sam iskusio na Biokovu. Uska mala staza, široka nekih pola metra, lagano vijuga, s jedne strane bukova šuma sva crvena i žuta, zemlja smrznuta od mraza, a s druge strane, prema moru, makija, visoka trava i sunce. Imam tu fotku u galeriji.
Na Sv. Iliju popeli smo se negdje oko podne, gdje smo napravili pauzu uz nezaobilaznu porciju pancete, kapule i piva / vina.
Dok smo odmarali, pridružio nam se mladi zaljubljeni par, te smo svjedočili i uspješnim zarukama (ne zajebavam se, to se ekšli dogodilo). Naravno, bili smo počašćeni i kapljicom pjenušca, a mi smo njih počastili kratkim fotkanjem. Ostavili smo njih dvoje da uživaju u trenutku, a Ilija i ja smo nastavili u smjeru vrha Sv. Jure, što je trajalo do sumraka.
Frend Igor nas je prigodno sačekao u kućici za odmor sa najvećom gomilom pečenog mesa koju sam vidio na jednom mjestu.
Ukratko, najbolji uspon na Biokovo ikad. Ako ikad naprave pokretne stepenice tom dionicom ili uspinjaču, definitivno ću je ponovno proći.